"Knjiga kamena" autor Jonathan Papernick o pisanju i objavljivanju

Jonathan Papernick autor je zbirki priča * Uspon Eli Izraela *, * Nema drugog * i * Kamena knjiga *. Njegova se fikcija pojavljuje u brojnim književnim časopisima, uključujući * Nerve *, * Post Road *, * Green Mountains Review *, * Noćni vlak *, * Blunderbuss *, * Folio * i * Confrontation *. Njegov rad je antologiziran u Izgubljenom plemenu: Židovska izmišljotina iz ruba *, * Pisci na krovu *, * Trenutak, * * Iznenadni bljesak mladih * i * Sjeme u šest riječi o židovskom životu *. Dara Horn naziva Papernicka "krajnje originalnim piscem", a New York Times piše: "Postoji najbolja spoznaja prema Papernickovim pričama." Papernick je predavao fikciju na Pratt institutu, Sveučilištu Brandeis, Sveučilištu Bar Ilan, koledžu Emerson Pisci na ulici Grub i Emerson College. Rodom iz Toronta, Papernick živi sa svojom suprugom i dva sina izvan Bostona gdje je viši rezident u Bostonu.

Rachel Sherman: Možete li opisati put pisanja Knjige o kamenu? Kako ti je trebalo da završiš? Što je inspiriralo tu ideju?

Jonathan Papernick: * Knjiga Kamena * mi je dugo vremena pisala. Zapravo sam je počeo pisati u rujnu 2000. nakon moje prve zbirke priča * Uspon Eli Izraela * kružio je s izdavačima u New Yorku. Tema židovskog ekstremizma bavila sam se u zbirci priča i osjećala sam da se još nisam očistila od fascinacije pa sam odlučila da želim napisati roman u Brooklynu, gdje sam tada živio. Zanimljivo je da se roman počeo zbližavati tijekom vožnje bez radiostanice od Sveučilišta Wesleyan do Fort Greene, Brooklyn.

Prvo, protagonistički otac, čudovišni sudac Walter Stone počeo se formirati u mojoj glavi. U to vrijeme, moj otac je pokušavao postati sudac u Kanadi i nije imao sreće, a ja sam htjela da vidi da nisu svi suci veliki ljudi i da nema sramote da ne postane sudac.

Također sam znao da je moj glavni lik izgubljeni mladić u svojim srednjim dvadesetim godinama koji je bio otuđen od svoga oca koji je upravo umro. I znao sam da će moj lik započeti roman na njegovom krovu s obzirom na samoubojstvo. Osim toga, zaista je bilo teško staviti ovaj roman zajedno, kao što sam znala da želim da moja zbirka priča izgleda PG u usporedbi s tim, htjela sam napisati nešto eksplozivno, zapaljivo, nešto što bi doista stvorilo raspravu i raspravu. Dugo sam pisao u mraku, ne znajući kako stići tamo gdje sam htio, ali sam nastavio i nakon dvije ili tri godine naracija je počela padati na svoje mjesto.

Jednom kad sam se spojio s mojom prekrasnom urednicom Michelle Caplan u Knjige smokava početkom 2014. godine, proces pisanja je zaista poletio. Prilično sam preradio knjigu tako što me tjerao da uvijek dublje kopam kako bi moji likovi bili više dimenzionalni, da ih jače gurnem, da stvarno riskiram i osam mjeseci kasnije, imao sam sto trideset i pet tisuća riječi rukopisa koji je knjiga koju imamo danas.

Možete li govoriti o svom iskustvu s objavljivanjem ove knjige s knjigama o stablima smokava? Po čemu se smokva razlikuje od drugih izdavača?

Moje iskustvo rada sa smokvom bilo je divno, prije svega zbog bliske veze koju sam mogla imati sa svojim urednikom. S obzirom da je moj roman jedna od prve četiri knjige koje objavljuju na svom inauguracijskom popisu, bila mi je posvećena velika pozornost ne samo od urednika, nego i od svih ostalih u izdavačkoj kući. Znam da se mnogo većih kuća može činiti prestižnijim, ali lako je izgubiti se u dvoličnosti, a ja sam uvijek osjećao da moja knjiga zabrinjava ne samo mene, već i budućnost smokve, jer oni htio je napraviti veliki upad u književnom svijetu.

Mislim da su posebni, ne samo zbog pozornosti koju pišu svojim piscima, nego i zato što se ne boje riskirati i stvarno raditi s nekim teškim temama, romane koje bi se možda više bojali. Nitko na stablu smokve me nikada nije zamolio da stavim ton, zapravo upravo suprotno, rečeno mi je da ne vučem udarce i da dopustim romanu kamo treba.

Kako se vaša knjiga bavi mnogim kontroverznim temama, jeste li imali neke reakcije koje su vas iznenadile?

Budući da knjiga traje manje od tjedan dana, još nisam imala toliko reakcija, osim nekoliko prepublicacijskih recenzija koje su bile iznimno pozitivne. Postoji dio mene koji zamišlja da neki dio židovskog čitateljstva ovu knjigu može smatrati "lošom za Židove", što mislim da je smiješna ideja za početak, ali to bi bilo izvrsno polazište za vrlo važan razgovor o ekstremizam.

Kakav je vaš svakodnevni radni život? Kako strukturirate vrijeme pisanja?

Budući da predajem puno radno vrijeme na koledžu Emerson i imam dvoje male djece, nije uvijek lako naći vremena za pisanje. Imam tendenciju da budem “prugasti” pisac koji je svakako bio izložen s ovim romanom kad sam preradio cijelu knjigu za osam mjeseci. Često sam pisao šest i sedam sati dnevno, ali mogu ići mjesecima i mjesecima bez pisanja. Iako se ponekad osjećam krivim zbog toga, mislim da je mozgu potrebno vrijeme da se napuni, a pisac uvijek piše u smislu da uvijek prikuplja ideje u svojoj podsvijesti, njegujući te ideje dok ne budu spremne za život.

S obitelji, međutim, to je pomalo pregovaranje, i morao sam provjeriti koliko je potrebno da bi svom romanu dali vrijeme koje je bilo potrebno za njegovo oživljavanje.

Kakav savjet imate za mlade pisce?

Pa, moj osnovni savjet je da mladi pisci moraju čitati i čitati sve i čitati stalno - i to suvremena pisanja i klasici. Moraju osjetiti da nikad ne znaju dovoljno. Vjerujem da smo uvijek studenti pisanja, bili smo mladi ili stari - nikada ne dolazi trenutak kada stignemo, kad možemo reći da smo ga napravili, to je stalan proces.

Također je važno da pisci sjede na stolicu ispred računala ili jastučića papira i obavite posao. Nema ničeg modernog u tome da budem pisac, radi se o usamljenosti stavljanja nečega na stranicu, a zatim revizije i revizije i revizije sve dok se ne osjeća apsolutno ispravno.

Pisci mladi i stari trebaju uravnotežiti aroganciju s poniznošću. Kada sjednemo i pišemo, mi smo kreatori, bogovi u minijaturi i moramo pisati s najvećim osjećajem arogancije, dok stvaramo stvarna, višedimenzionalna ljudska bića, svjetove koji izviru iz stranice. Međutim, kad odemo u svijet kao pisci, moramo se predstaviti s velikom poniznošću. Ima toliko stvari koje ljudi mogu raditi sa svojim vremenom, bilo da gledaju film ili igraju video igrice ili se druže s prijateljima, a svake se godine objavljuju tisuće i knjige, a nema razloga za bilo koga izvan našeg osobnog kruga da netko čita naše knjige, pogotovo ako smo arogantni ili na bilo koji način ovlašteni.

Pisci se moraju predstaviti na prijateljski, pristupačan način, shvaćajući da puno tražimo da netko provede pet ili šest ili više sati sam sa samo našim riječima kako bi ih zadržao u društvu.

Jonathan će čitati na Greenlight knjižari u Brooklynu u New Yorku 18. svibnja u 19 sati. Ostali datumi turneje navedeni su ovdje.