Povijest i značenje Ženevskih konvencija iz 1949. godine

Ženevske konvencije su međunarodni sporazum, niz ugovora koje vojska brojnih zemalja mora poštivati ​​u ratnim vremenima. Prvo ih je proveo Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima, koji je kasnije postao Međunarodni odbor za Crveni križ i Crveni polumjesec.

Ženevske konvencije bile su namijenjene zaštiti vojnika koji više nisu bili u borbi. To uključuje bolesne i ranjene, brodolomce pripadnika oružanih snaga na moru i ratne zarobljenike, te određene pomoćne civile.

Što je Ženevska konvencija?

Održane u Ženevi, konvencije iz 1949. i dva protokola iz 1977. godine čine osnovu međunarodnog humanitarnog prava u vrijeme rata. Odredbe dviju narednih Ženevskih konvencija iz 1951. i 1967. štite izbjeglice.

Ženevske konvencije iz 1949. slijedile su još tri koje su se dogodile 1864., 1906. i 1929. godine. Konvencije iz 1949. ažurirale su načela, pravila i sporazume postignute u prve tri konvencije.

Bilo je zapravo četiri konvencije iz 1949. godine, a prva je osigurala četvrto ažuriranje izvorne verzije sporazuma. Ona je proširila zaštitu ne samo na bolesne i ranjene, nego i na svećenstvo i medicinsko osoblje.

Druga Ženevska konvencija iz 1949. ponudila je zaštitu vojnim osobama koje su služile na moru tijekom rata, uključujući i one koje se nalaze na bolničkim brodovima. On je prilagodio odredbe postignute u Haškoj konvenciji iz 1906.

Treća konvencija iz 1949. primjenjivala se na ratne zarobljenike i zamijenila Konvenciju ratnih zarobljenika iz 1929. godine. Ono što je osobito važno je da se postavljaju uvjeti za mjesta zatočeništva i standarde koji se tamo moraju održavati.

Četvrta konvencija dodatno je proširila zaštitu na civile, uključujući i one na okupiranim područjima.

Ukupno 196 država članica ili država potpisalo je i ratificiralo konvencije iz 1949. godine, uključujući i mnoge koje nisu sudjelovale ili potpisivale sve do desetljeća kasnije. To su Angola, Bangladeš i Iran.

Promjene Ženevskih konvencija

Iako su ugovori uspostavljeni Ženevskim konvencijama i danas na snazi, posljednjih je godina došlo do nekih rasprava o njihovom ažuriranju. Najproblematičnije pitanje je jesu li humanitarna prava koja se primjenjuju Ženevskim konvencijama za ratne zarobljenike povezana s teroristima ili osumnjičenim teroristima.

Svjetski lideri postavljaju pitanje da li se ta pravila, napisana nakon Drugog svjetskog rata i ažurirana nakon rata u Vijetnamu, primjenjuju na današnje sukobe, osobito nakon događaja 11. rujna 2001. Ako je tako, kako se oni mogu učinkovitije provoditi? Trebaju li se revidirati kako bi se odgovorilo na nove prijetnje, kao što su teroristička djela?

Slučaj Hamdi protiv Rumsfelda bacio je pozornost na ovo pitanje 2004. godine, kada je Hamdi, američki državljanin, optužen za priključenje talibanskim snagama na tlu SAD-a. Kao takav, to ga je učinilo neprijateljskim borcem i, kako je ustvrdio Ministarstvo obrane, stavio ga je izvan zaštite Ženevskih konvencija.

Vrhovni sud SAD-a odlučio je drukčije, temeljeći svoju odluku na kongresnoj rezoluciji koja je bila na snazi ​​od 2001. godine, što je dopuštalo predsjedniku da iskoristi sve potrebne i odgovarajuće snage protiv bilo koje zemlje koja je sudjelovala u napadima 11. rujna.

Nadalje, Konvencije obvezuju sve države potpisnice sporazuma - uključujući Afganistan - da ponude univerzalnu nadležnost i potporu njezinoj zaštiti. Moraju ih provoditi na vlastitom tlu. Ostaje da se vidi hoće li doći do daljnjih ažuriranja.